Nakon što su moj brat i snaja poginuli u saobraćajnoj nesreći iza njih je ostalo dvoje maloljetne djece.

Nakon što su moj brat i snaja poginuli u saobraćajnoj nesreći iza njih je ostalo dvoje maloljetne djece. Sin od 4 i kćerka od 2 godine. Osim mene imamo ješ dva brata i dvije sestre, ali niko nije želio da preuzme brigu nad djecom i svi su zagovarali da se djeca daju u dom. Međutim, ja to nisam dozvolio te iako imam svojih četvero klinaca odlučio sam se da i njih uzmem sebi. Moja žena se u početku protivila, ali ubrzo ih je prihvatila i sve je bilo sasvim normalno… jedno vrijeme. Nakon godinu dana došlo je na red da se dijeli nasljedstvo mog pokojnog brata i snaje. Tada su moja braća i sestre odlučile da me tuže jer sam ja kao staratelj djece dobio sve, odnosno, ja ništa nisam dobio već su dobila djeca koja će kada postanu punoljetna postati vlasnici svega što je ostalo iza njihovih roditelja. Međutim, ja sam već mjesecima na strašnim udarima, ne samo moje braće i sestara, već i komšiluka i mnogo ružnih stvari svakodnevno čujem da govore o meni. Stvarno ne razumijem… kada je trebalo djecu udomiti, dati im ljubav i topli dom svi su od njih digli ruke, sada pričaju ovako, a najgore od svega ni dalje niko ne želi ni da čuje da prihvati tu dječicu da ih hrani. Kakvi smo to ljudi postali, stvarno mi nije jasno…